Zagovaranje i javne politike
Konstruktivan i stimulativan regulatorni okvir koji svima pruža jednake uvjete za uspjeh osnova je potrebna poslovnoj zajednici kako bi mogla stvarati nove vrijednosti. Time poslovna zajednica može brinuti o legitimnim interesima i zaštiti prava svih dionika u društvu te zaštiti okoliša.

Upravo stoga, aktivnosti lobiranja i zagovaranja, koje se provode isključivo u skladu sa svim pozitivnim zakonskim normama i pravilima, važan su dio procesa donošenja odluka i utjecaja na javne politike u modernim demokracijama.
Ako ste ikada osjećali zabrinutost zbog mogućeg utjecaja promjena regulatornog okvira ili novih javnih politika na opstojnost Vašeg poslovanja ili ako ste razmišljali na koje sve načine možete zaštititi Vaše poslovne interese i aktivno prevenirati neželjene i nelegitimne posljedice izazova nepovoljnih za Vaše poslovanje, potrebna Vam je kvalitetna i sustavno razrađena politika lobiranja i/ili zagovaranja.
Zagovaranje uključuje različite strategije i tehnike izrađene s ciljem legitimnog utjecaja na javne politike. Zagovaračke aktivnosti moraju biti participativne u skladu s najvišim demokratskim standardima te se provoditi u najboljem interesu svih dionika i zaštititi javnog interesa.
ZAGOVARANJE (engl. Advocacy) vs. LOBIRANJE (engl. Lobbying)
Termini javno zagovaranje i lobiranje često se koriste kao sinonimi iako nemaju isto značenje. U najširem smislu oba se pojma odnose na proces tijekom kojega pokušavamo na legitiman način i argumentirano informirati donositelje odluka, kako bi oni mogli donijeti optimalne odluke.
Ne postoje ujednačene definicije zagovaranja i lobiranja. Svaka organizacija koja se bavi zagovaračkim i/ili lobističkim aktivnostima definira ih sukladno njihovom području rada, potrebama klijenata i drugim karakteristikama. No, zagovaranje možemo definirati kao praktičnu primjenu znanja s ciljem socijalnih i drugih promjena, pri čemu te promjene mogu biti usmjerene prema državnim politikama, zakonima, pravilnicima, procedurama itd.
S druge strane, lobiranje se može definirati kao način zastupanja određenih legitimnih interesa pojedinih skupina prema predstavnicima i dionicima iz političkog života, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, ali i kao legitimni utjecaj na javno mnijenje.
U praksi lobiranje je svojim najvećim dijelom usmjereno na izravne razgovore i pregovore s donositeljima odluka, a javno zagovaranje je šire i podrazumijeva mobilizaciju podrške, izgradnju koalicija ili partnerstava s drugim grupama sličnih vrijednosti i opredjeljenja, komuniciranja sa širom javnošću, korištenje medija i druge slične aktivnosti.
KOLEKTIVNO I INDIVIDUALNO LOBIRANJE
Postoje razni izravni i neizravni mehanizmi pomoću kojih tvrtke utvrđuju i koriste kanale komunikacije i argumentacije s ključnim dionicima.
U odabiru spomenutih kanala i prilika tvrtke moraju donijeti osnovni izbor sukladno izazovu ili prilikom s kojom se susreću: „ići sami“ ili surađivati putem trgovačke ili industrijske asocijacije odnosno šire koalicije društvenog angažiranja. To također podrazumijeva i nevladine organizacije i druge dionike za unapređivanje političkih, socijalnih i ekonomskih interesa.
U uobičajenim okolnostima kolektivnim lobiranjem bavi se manji dio tvrtki, većina tvrtki odlučuje se za pojedinačno lobiranje. Pojedinačno lobiranje omogućuje tvrtkama da lobiraju za politiku koja koristi njima samima, ali i onima s kojima imaju zajedničke interese pri regulaciji okoline u kojoj djeluju.
Zagovaranje, lobiranje i aktivizam aktivnosti su kojima je temeljni cilj podizanje svijesti o određenoj tematici, što čini preduvjet za utjecaj na politike i donositelje odluka.